Maknite se, komarci! Amerikanci sada moraju biti oprezni protiv još jedne krvopije štetočine koja može prenijeti bolesti: pješčane mušice.
Pješčane mušice malene su žutosmeđe mušice — otprilike četvrtine veličine komarca — koje žive u toplim područjima, obično ruralnim i šumovitim. U drugim dijelovima svijeta poznato je da prenose parazit – jednostanični organizam – koji uzrokuje zaraznu bolest zvanu lišmanijaza. Najaktivniji su noću, a toliko su sićušni da se mogu provući kroz obične mreže protiv komaraca na šatorima ili prozorskim mrežama.
“Ponekad ni ne primijetite da ste ugrizeni”, rekla je dr. Mary Kamb, medicinska epidemiologinja u američkim centrima za kontrolu i prevenciju bolesti u Atlanti, jednom od rijetkih laboratorija u ovoj zemlji koji mogu razlikovati vrste parazita Leishmania koji je zarazio osobu.
Kamb i njezini kolege iz CDC-a kažu da su sada otkrili lišmaniozu u brojnim uzorcima tkiva pacijenata koji kažu da nisu putovali izvan Sjedinjenih Država. Proveli su genetsku analizu tih uzoraka i prikupili ih u novu studiju koja je danas predstavljena na godišnjem sastanku Američkog društva za tropsku medicinu i higijenu. Svi su ti pacijenti imali kožne infekcije uzrokovane lišmaniozom, koje počinju s malom kvržicom koja izbija u ulcerozne ranice danima ili tjednima nakon ugriza pješčane mušice.
“Ljudi mogu biti asimptomatski i ne razviti ništa, ali kada su ljudi simptomatični, razviju čireve na koži i ponekad počinje kao mali sićušni vulkan s kraterom u sebi”, rekao je Kamb. Ove rane često izbijaju blizu mjesta nedavnog ugriza. Parazit onesposobljava živce u koži, tako da čirevi općenito nisu bolni, ali imaju tendenciju stvaranja ožiljaka i mogu unakaziti oblik, osobito ako se pojave na licu osobe.
Leishmania također može zaraziti unutarnje organe uključujući jetru, slezenu i koštanu srž. Vjeruje se da se ova ozbiljnija vrsta lišmanioze, nazvana visceralna lišmanijaza, ne prenosi u Sjedinjenim Državama, ali ljudi joj mogu biti izloženi putujući u tropske zemlje. Kobno je ako se ne liječi.
Većina uzoraka kože u studiji CDC-a došla je iz Teksasa, koji je trenutno jedina američka država koja zahtijeva od liječnika da prijave slučajeve lišmanioze. Nedavni pregled istraživanja objavljen 2021. kaže da su slučajevi zaraze lokalno dobiveni također prijavljeni iz jugoistočne Oklahome.
Otprilike pola tuceta kožnih infekcija lišmanioze zabilježeno je kod osoba koje ne putuju u SAD svake godine, rekao je dr. Luiz Oliveira, znanstveni djelatnik Nacionalnog instituta za zdravlje koji je proučavao prijenos lišmanioze s pješčanih mušica, ali nije bio uključen u to. u trenutnom istraživanju. Svjetska zdravstvena organizacija navodi bolest kao endemsku ili redovitu pojavu u ovoj zemlji, iako većina ljudi i liječnika toga nije svjesna.
“To više nije samo bolest putnika”, rekao je Oliveira.
Pješčane mušice koje mogu nositi parazite koji uzrokuju infekciju mogu se naći u nizu južnih i jugozapadnih država.
Poput drugih vrsta insekata koji pronalaze nova staništa kako se klima zagrijava, pješčane mušice posljednjih godina proširuju svoj domet.
Neke vrste ovih ujedajućih muha sada se mogu naći daleko na sjeveru kao što su Delaware, New Jersey, Ohio i Maryland. Međutim, nije jasno jesu li pješčane mušice u svim tim državama prenijele infekcije na ljude.
“Ako se prosječna temperatura poveća u sjevernim državama, što se očekuje, tada će se pješčane mušice tamo moći nastaniti i tada su vam potrebni samo paraziti za prijenos”, rekao je dr. Pedro Cecilio, postdoktorski istraživač na NIH, koji je proučavao prijenos lišmanioze.
Za trenutnu studiju, koja se predstavlja na godišnjem sastanku Američkog društva za tropsku medicinu i higijenu u Chicagu, istraživači su analizirali više od 2100 uzoraka kože poslanih CDC-u na potvrdno testiranje između 2005. i 2019. Uzorci su dostavljeni iz svih 50 država, Puerto Rico i Djevičanski otoci. Otprilike polovica uzoraka, 1222, bila su pozitivna. Većina pozitivnih uzoraka – 1136 – bili su od ljudi koji su prijavili povijest međunarodnih putovanja. Osamdeset i šest bilo je od pacijenata koji nisu putovali.
CDC je otkrio da je najčešća vrsta parazita među ljudima bez povijesti putovanja bila buba poznata kao Leishmania mexicana.
Unutar ove vrste, CDC je otkrio dva različita genotipa ili loze. Jedan od njih, nazvan CCC, bio je prisutan kod gotovo 94% zaraženih putnika koji nisu bili putnici, što sugerira da bi to mogla biti posebna vrsta parazita koja je postala endemska – ili se lokalno prenosi – u Sjedinjenim Državama.
Dr. Gideon Wasserberg, profesor ekologije bolesti i medicinske entomologije na Sveučilištu Sjeverne Karoline u Greensborou, proučavao je pješčane mušice i lišmaniozu u Sjedinjenim Državama, ali nije sudjelovao u trenutnom istraživanju.
Kaže da nova studija nudi čvrstu potvrdu da postoji vrsta lišmanije koja se sada prenosi u Sjedinjenim Državama, nešto za što su entomolozi sumnjali da se događalo u posljednjih 5 do 10 godina. Također ga je zanimalo da su uz mexicanu prijavljene još dvije vrste lišmanije kod pacijenata koji nedavno nisu putovali izvan Sjedinjenih Država.
Wasserberg kaže da se smatra da parazit prenose štakori. Kada pješčane mušice ugrizu zaražene štakore, mogu pokupiti parazita i zatim ga prenijeti ljudima. Ljudi obično ne mogu prenijeti infekciju jedni drugima.
Wasserberg kaže da ima još mnogo toga za naučiti o tome gdje pješčane mušice šire lišmaniozu u Sjedinjenim Državama, ali za sada je dobra ideja poduzeti mjere opreza ako se nađete u toplom, ruralnom području.
Pješčane muhe odbijaju sprejevi protiv insekata koji sadrže DEET, a može ih ubiti i permetrin, stoga je dobra ideja pošpricati opremu za kampiranje i odjeću radi zaštite.
Wasserberg kaže da je pametno potražiti liječenje za bilo koju novu ranu na koži koja izbije nekoliko dana nakon uboda kukca i čini se da ne prolazi. Također je dobra ideja obavijestiti svog liječnika o nedavnim aktivnostima na otvorenom, osobito ako ste bili vani noću.
Liječenje lišmanioze uključuje jednomjesečni tijek liječenja lijekovima koji sprječavaju parazite, kao što je amfotericin B, lijek protiv gljivica koji je također odobrila Američka agencija za hranu i lijekove za liječenje lišmanioze.
Wasserberg kaže da mu je drago vidjeti studiju jer je svijest o bolesti u SAD-u tako niska.
Spomenuo je: “Ako biste se raspitali kod većine liječnika postoji li lišmanija u SAD-u, vjerojatno bi odgovorili s ‘apsolutno ne’ ili ‘Što je to?'”
